Imala sam dvadesetak i neku, moja teta, mamina sestra zašla u šestu deceniju života, gospođa po rođenju i opredjeljenju i uzor mojih djevojačkih dana, imala je kolekciju ljubavnih romana, u to doba poznatih kao “ljubići”, koje je pobožno svakog petka kupovala na kiosku u blizini tržnice gdje se nalazila i njena kancelarija. Buntovnica s razlogom, nekad i bez, muškarce je u svom životu tretirala kao nužno i nikad zvanično odobreno zlo. Nepopustiljvo arogantna do krvavo crvenih noktiju, samo i jedino svoja dokle mi seže pamćenje, nezavisna sa suverenitetom i integritetom jačim od bivše nam države, teta je imala zavidnu kolekciju ljubića u spavaćoj sobi iza noćnog ormarića, skoro skrivenu i od sebe same. Smijala bih se, meni tada neobjašnjivom i potpuno nerazumnom raskoraku između javne slike i tajnog života mog idola. Ljubići, sladunjave riječi na nekvalitetnom papiru. Kad god bih je upitala šta nalazi u toj, vrlo lošoj imitaciji života po meni, samo bi se nasmijala i rekla mi da ću jednog dana razumjeti.
Nonšalancijom, koju samo mladost posjeduje u tako čistom i neiskvarenom obliku da je skoro vrlina, odmahnula bih rukom i zaklinjala se da to nikad razumjeti neću.