Mjesec, godinu, desetljeće ili stoljeće poslije, svejedno je, sjedimo jedna nasuprot druge, večeras uz white russian, kaže da joj je prejak. Meni nije. Al ja sam u formi. Odvikla sam se od žvakanja, u tečnom stanju ide sve.
Jang na moj jing. Negativ na moju crno-bijelu fotografiju. Uteg na pravoj strani vage, ravnoteža mojoj neuravnoteženosti. To je ona. Moja najbolja prijateljica, nedefinirana definicija nečega definiranog i potpuno zaokruženog ako ne u mislima ono u osjećajima definiranim. Raspoznatljivo i shvatljivo samo nama dvjema. Najčešće i bez riječi. Moja potpuna suprotnost, više po opredijeljenju nego po rođenju, ona je glas razuma. Jer je to racionalno. Razumno i logički. Kad sam metar iznad zemlje, ona je moj protuuteg, ona je moja gravitacija. Ona me povlači natrag u zemaljsko okruženje. Bez osuđivanja, bez seciranja…moja priča, kao milijun puta do sad, njeno klimanje glavom, kao nikad do sad.
A ona mi je bila jedina preostala nada.
Reci mi da griješim, reci mi da nemam pravo. Imaš sve ovlasti, imaš sve crno na bijelo, spasi me od mene. Povuci me nazad, spusti me na Zemlju, uzmi najbolje od mene. Moje neizrečene misli ispred nje, osjeća ih mojim tijelom, zna me bolje od mene. I dalje klima glavom, ubija me razumijevanjem u priči u kojoj sama razuma ne vidim ni u tragovima. Daje mi nadu gdje je ne bi trebalo biti. Daje mi obećanje nezavršene priče kojoj se nisam smjela nadati. Ako ikad…
Nezavršena slova, nezavršena misao…život ne igra po pravilima. Voljela bih znati zašto smo tu.