Al Pacino i ja

Dragi moji insomničari i insomničarke, nakon nebrojenih recepata protiv nesanice što primih ovih dana od zabrinutih baba, tetaka, rodijaka u prvom i drugom koljenu te prodavačice u dućanu i tete koja mi ostavlja novine svako jutro, probah sve. Od tople kupke do toplog mlijeka, brojala sve ovce Novog Zelanda koje nikad čuvala nisam, zamišljala ljubavni klinč sa Madsenom ili kakogod da se zove. Ništa.

Čupkala obrve u dva ujutro, odustala od depiliranja – previše zahtjevno, prisluškivala susjede neučinkovito, zbrajanje računa bilo bi depresivno. Ničija nije do zore, zora je spas. Sviće taman oko 7:05 a ja ustajem u 6:55. Radim peticiju, za premiještanje zore na ponoć. Moj potpis ispod Al Pacinovog.

Dakle, izuzmemo li one koje sam probala, kao i one ekstremne koje nisam jer me od njih podilazi jeza, te one koje nisam u situaciji probati spremna sam s vama podijeliti recept s puno potencijala. Trećina toplog mlijeka, trećina viskija i trećina nečega čega se ne sjećam. Umjesto meni nepoznate supstance, dodajte još trećinu viskija na moju odgovornost. Jer, W.C.Fields savjetuje:

“Always carry a flagon of whisky in case of snakebite. And, furthermore, always carry a small snake.”

Rizikujte.