Isuse, zar je baš danas moralo ovako padat?! Kosa će joj podivljata ni ona sama neće bit baš svoja nakon osam sati vožnje. Razmišlja tako ubrzavajući i usporavajući rad brisača zavisno od naleta kiše koja joj umara oči i tijelo, ali ne i um kojim se, čini joj se čak u pravilnim razmacima, vrti jedna te ista misao. Kako će izgledati njihov susret? Nakon tri godine tipkanja, msn-a i sms-a, te dugih telefonskih razgovora najmanje jednom dnevno zadnjih godinu dana. Pružit će mu ruku?! Zagrlit će ga? Sasvim je sigurna u to da ima mogućnost izbora. On neće učiniti ništa što bi joj stvorilo neugodu, držat će se na odstojanju i prepustit će joj prvi korak.
Glupačoooo!! Ponavlja opet naglas nadjačavajući vjetar i kišu. Kakve veze sve to ima?! Prijatelji ste, i nikad nije bilo govora o nečem drugome! Opet naglas. Ne trebaju ti komplikacije, nastavlja monolog samoj sebi sad potiho mrmljajući u bradu, niti njemu. Konačno će te se ispričati fejs tu fejs, kako ste odavno priželjkivali, uz butelju (ili nekoliko njih). Pričanje vam nikad nije bio problem, sve se i svodi na to. Prijatelji ste. Bliskih razmišljanja, i ništa više od toga. Mrmljanje postaje razgovijetnije i pitanje glasnije…a zašto onda ovaj grč u stomaku i nervoza sveprisutna kao oblaci koji je okružuju??
Ufff, Plitvice. Jedan jedini put, a priču su počeli ionako u alkoholnim parama, jedan jedini put tipkali su o tome što bi bilo kad bi bilo. Plitvice su izabrali nasumce, za svoj prvi susret. Nikada više nisu pričali o tome, i ništa neće biti kao u tom scenariju. Zašto je onda sad muči nacionalni park?
Treba joj potpora, Johny, Jim ili Jack smirili bi oluju u stomaku. Uskoro, nadomak je odredišta, a onda će biti dupli.
Mobitel je vraća u stvarnost.
– Hej mala, gdje si? –
– Tu negdje, mračno je ko bi ga znao, na par kilometara ako me pamćenje dobro služi. –
– Ok, čeka te, dupli s dvije kocke leda. –
Smiješak briše bore pitanja sa čela, topli glas je grije. Sve će biti ok, prijatelj je čeka i sve je vrlo jednostavno. Duga vožnja zanijela ju je u maštanje, sve joj se samo pričinilo, napetost nestaje.
Vrlo nespretan zagrljaj, razmišlja dok ga zvonko cmače u obraze. Ne neugodan, naprotiv, ali nekako nespretan kao kod dvoje osmaša. Malo smiješno, ali toplo. Baš takvog ga je i zamišljala, trapav, i drag. I zbunjen. Zbunjen susretom, ili zbunjen inače? Razmišljat će o tome poslije. Sad ima toliko toga što želi da mu ispriča a da ne misli na telefonske impulse.