-Sretan ti 8.mart i svi ostali martovi! – stiže sms ranim jutrom jutros.
-Hvala dragi.- odgovorim i dodam smješka na kraju.
-Ne zovi me dragi, znaš da sam labilan. –
Povratni me slatko nasmije i ode jutarnja grintavost. I, vratim se u neko drugo vrijeme, u kojem se ja spremam za školu a mama na posao.
Kod frizera je bila dan ranije, košulja svježe opeglana preko stolice, maršira u donjem rublju i sa šalicom u ruci ispred tate koji teško otpuhuje nalakćen na stol. Ignorira njegove uzdahe, imali su fajt večer prije. Kolektivna osmomartovska večera tati je trn u oku, zna on dobro šta se na tim večerama radi, nije on vesla sisao, navečerao se on kolektivno više nego jednom. Mama se uzmuvala oko mene, božemeprosti oće da me češlja, spominje i neke mašne u pletenici.
Kažem – vrištat ću, ne prilazi, – kažem – tata brani me! –
On jedva dočeka, ulovi je oko struka i pokretom koji je valjda samo ljubavi svojstven smjesti je sebi u krilo kao igračku, zagnjuri glavu u njezin vrat…
Ne znam šta je dalje bilo dok sam zatvarala vrata čula sam ih kako se smiju.
Takav 8.mart ja hoću.