Zvrcnem je na mob.
-Ej, reci mi nešto, jel’ ono danas Hitler imao rođendan?-
-Je, i prorok Muhamed. I Napoleon treći al’ on nam je bruka, bolje ga ne trpat u društvo.-
-Ok, ne trpam nikoga ko vam kvari prosjek, ne brini, neću nikom reć’ za njega. Koliko je on0 tebi danas…?-
-Jesi samo za to zvala? Da pospeš sol na ranu?-
-Jok, da iskamčim cugu.-
-Ako ‘oćeš cugu ne spominji brojeve. Vidimo se večeras.-
Naše prijateljstvo je od onih koje je bespotrebno potvrđivati svakodnevnim kavama i beskrajnim telefonskim razgovorima, razumijemo se i bez izgovorenog slova mada se ponekad ne razumijemo ni nakon osam sati razgovora obilato zalivanog crnim ili bijelim. Zavisno od prilike i pratećih zalogaja. Zakasnila i na vlastito vjenčanje jer je u zadnji čas brijala noge i opako se isjekla, apsolutni i konačni primjer kaosa u organiziranju. Na dogovor došla u dogovoreno vrijeme 2 (slovima: dva) puta u životu. Prvi put nakon što su mi dijagnosticirali onu životinju iz grupe zglavkara pa je ja zvala da tu večer pravi društvo Jacku i meni u pohodu na opatijske barove jer je doma bilo ubitačno (točno se sjećam da sam upotrijebila tu riječ u telefonskom razgovoru a ona skoro zajecala što je bilo prvi i posljednji put) depresivno. Drugi put, u istom periodu nakon druge ili treće operacije ne sjećam se više, ali se sjećam da je došla na dogovoreno mjesto prije mene što mi je izazvalo napad panike! Valjda sam tek onda postala svjesna ozbiljnosti situacije. Mislim, ako ona na dogovor dolazi prije vremena, moguće da i ne preživim, pa sam je zamolila uljudno i drugarski da kasni kao što je to činila cijeli život, jer da se meni ne umire, a ako mi se i omakne ima moj oprost ako zakasni na pokop. Bolje da sam se ugrizla za jezik. Ma šta ugrizla!, bolje da sam si odgrizla jezik jer sam idućih sat vremena slušala prodike o mom neumjesnom i neprimjerenom crnom humoru i mada suze nisam vidjela cijelo vrijeme je bila na granici.
Ne znam kad smo zadnji put bile vani, samo nas dvije. To mi nedostaje. Njoj mogu priznati i sve ono što teško priznajem i sama sebi. Znam da joj se ne da, da je umorna od svega i da je na onom lošem mjestu u životu kad mislimo da se sve lijepo već dogodilo i da ostaje samo životarenje, Posao-kuća-krevet-posao.
Svo zlo ovog svijeta, ok, ne baš svo zlo ali obilna kiša, gromovi i munje, sve se sručilo na Rijeku te večeri i sve to nas nije omelo. Sa samo pola sata zakašnjenja što i nije puno u uvjetima potopa, i mokre samo do koljena dočepale smo se rezerviranog stola u makedonskom restoranu i zagrijavanje počele mastikom, makedonskom žestom koja je to večer ipak imala malo više primjesa ouza, grčke žeste.
Drobimo pomalo, kako ovo, kako ono…je, pramenovi su novi. Zašto si tako tamna? Sviđa mi se…ne sviđa mi se…dosadilo mi je ovo i ono…dosadilo i njoj.
Nešto mi fali, kažem. Nema iznenađenja, kažem.
I da ih ima kratko bi ti trajala…kaže.
Točno znam što misli. I u pravu je.