Kad sam bila mala…mada se trenutno ne sjećam da sam ikad bila mala, sve imam osjećaj da sam rođena ovakva, plava i nabrušena. Plava i nedorečena, ili samo plava i neshvaćena. Ovo zadnje samo u trenutcima kao što je ovaj, kad foliram samu sebe. Jer mi tako odgovara, jer mi tako prija. Jer svijet nije posložen po mojoj mjeri i mom računu. Jer smo svi svijet za sebe.
Voljela bih da vratim vrijeme, u doba kad sam se osjećala zaštićeno i sigurno, voljeno, nedodirljivo, nevino i neočešano životom. Kad dani nisu bili sivi ni u najvećim olujama, kad noćne more nisu bile očekivane, dnevne, i uvijek spremne na iznenađenja širokog spektra u crnom i crnjem. I nije da nisam navikla, koegzistiramo ako ne i suživotarimo. Moj mozak i ostatak mene. S tim da ostatak mene uvijek ima primjedbu, ako ne i kategoričan prigovor. Ostatku mene se uvijek čini da mozak radi kontra drugih dijelova mi tijela, srca na prvom mjestu, koje je nekakvo nikakvo, ranjivo i plačljivo u mp3. I nije sad da mu fali nešto konkretno i opipljivo, nema ni aritmiju majku mu, ni anginu onu nekakvu ko će to izgovorit a i EKG ima zgoru-zdolu pravilan ispis. Jedino što ostatak mene primjećuje da je neobično teško. Nenaviklo teško. Pritišće me nešto u tom predjelu a broj grudnjaka ostao isti. Nepravda, rekao bi Kalimero moje mladosti. Ja ne bih rekla ništa, bolje da šutim.
Što više dumam, to manje razumijem, samu sebe. Ono što mi se u podne čini jasno samo po sebi, u ponoć gubi svaki smisao. Logika, uzdanica moja, gubi tlo pod nogama i baulja u nokdaunu. Proljeće definitivno ne pomaže, kiše jesenje još manje. Imam tvorničku grešku, to je jedino razumno objašnjenje cijele situacije. Negdje u procesu, iskliznula sam sa trake, trenutak nepažnje. Dok je programer spavao uz ko zna koje pivo, program mog kompjutera mu je izmakao na škart-traku a ja sad nek se snalazim kako znam i umijem. Ništa usklađeno, niđe veze ni s čim, garancija ne vrijedi nakon toliko godina. Ne mogu me reklamirat i vratit.
I ne mogu vratit samu sebe.