Sad mi je tako plastično poznat osjećaj skladatelja kad na nekom djelu koje je u stvaranju ima problem s prelazima i falšim notama. Ima tu istinsku želju u sebi da napravi hit, prevaziđe sam sebe, i iznova uvjeri sebe i druge da je najbolji u onome što radi. Satima, danima i noćima ne pronalazi pravu tipku iako mu ton njen odjekuje negdje u potiljku, draži ga, škaklja čak negdje u sivoj masi i izaziva histerične napadaje smijeha i suza istovremeno. Tu je negdje, na dohvat ruke ali izmiče i igra se skrivača pred njim nestrpljivim i netolerantnim već.
Frustracija raste, i ono što bi predstavljalo samo nešto malo više od igre sad postaje nodokučiva nepoznanica i neuhvatljivo čudovište iz Loch Ness-a. A on sam, skladatelj u ovoj priči, ne bi se zadovoljio ništa manjim od savršenstva. Standarde je postavio sam on. Nema varanja, ne pomiče granice.
Nota, ta jedna, majušna i sićušna, jedna i jedina dovodi ga na granice izdržljivosti, umne i tjelesne.
I diže ruke od svega, umoran do boli u kostima, lošim vremenom i gorim vremenima izazvanim.
Ona notica koja ga muči, koja mu mira ne da ni počinka… Opušta se uz vino recimo, ili tekilu i pivo…kako ko voli. I ne misleći, za vjernike i nevjernike zbilja ne misleći ali sasvim sigurno nagonom za samoodržanjem vođen nesretni naš skladatelj se okrene drugom djelu. Jednostavnijem i manje iscrpljujućem.
Mada…ne ide tako.
Nitko ne razumije glazbu koju naš skladatelj čuje u glavi svojoj i srcu svome. Naime, nikad je nikome nije ni pokušao približiti. Ozvučiti sve oko sebe notama svojim, i dati do znanja da akord ponekad nije na mjestu. Da disonanca boli. I da ljestvice, kvintakorde i septakorde u neredu ne daju harmoniju.
Pravo mu budi, sam si je kriv.
Ili je rođena s tim…