Težak dan. Noć će biti još teža, zna to.
Samoća je stvar izbora i osobne odluke prije negoli okolnosti i utjecaja vanjskih faktora. Prošla je loše dane, i još gore, ne zna što je to baš danas pošlo po zlu. Izraz “potreban joj je kao zrak koji udiše”, danas je zorno prikazao što znači. Guši je potreba za njim. Doslovce je paralizira. Osjeća tjelesnu bol. Želja za njegovim zagrljajem oduzima joj moć govora, za dahom njegovim u svojoj kosi prodala bi dušu vragu. Nepoznat osjećaj. Neželjen, netražen. Od kud to i kako? Zašto baš danas?!
I zna ona da život ima svoju logiku a osjećaji put svoj. Nije im se nadala, i nije spremna. Vjerovala je da je sve to ostavila iza sebe. Daleko iza sebe.
Širom otvorenih očiju vidi hotelsku sobu u kojoj su prvi put vodili ljubav. Uzorak tapeta, slike ovješene na zidu, noćne lampe s prigušenim, dimnim svjetlom, pamti i najsitnije detalje. Crvena linija Diora za muškarce draška joj nosnice pomiješana s prirodnim mirisom njenog ljubavnika u čijim se rukama osjeća tako poželjno, u čijim rukama je tako podatna. On osluškuje svaki uzdah zadovoljstva njen, sretan, jer ih je izazvao usnama svojim. Prstima svojim nemirnim, željnim njene tople puti. Bili su toliko željni jedno drugog, uživali u uživanju onog drugog. Tu noć, osvojili su svoje nebo.
Nikad nisu imali šansu, znala je to od prvog dana mada je ponekad voljela zamišljati njihov zajednički život. I znala je, da bi bilo burno, da bi bilo olujno, i da bi vrijedilo. Našla se u njemu i osjećala ga u sebi. Njegove oči govorile su isto. Za trenutak, za uzdisaj samo jedan bila je najsretnija žena na planeti. Nikad nije pitala da li je voli, nikad to nije rekao. Nije bilo potrebno. Riječi nisu značile ništa, osjećaj je bio sve. I taj osjećaj je ostao.
Sve njene tuge, i sve radosti njene praćene su pogledom njegovim…mada ga gledala nije toliko dugo već.