Jutro, dan, noć! Kako kome. Nezgodan dan neki, nedjelja, pa siva. Nije ni crna ni bijela, a sivo ne volim po defaultu. Jarke boje su mi sastavni i vitalni dio života. Budim se na boju lavande. Takvi mi zidovi spavaće sobe. I baš volim kad mi je dan boje lavande, a ovaj to nije. Ili makar boje naranče, boja zidova koji me okružuju dok pijem jutarnju kavu. Danas nijedno.
I, ne volim kad moram šutiti. A rado bih rekla, sve što mislim. Pa se onda grizem za jezik, nagrizam i pojedam, kiselina mi skače u grlo, pali i žari po glasnicama, neiskorištenim. Jer glasa ne puštam. Stišćem zube. Rado bih da nešto zagrizem dok ih stišćem, što i nije baš dobro jer još ne postoji antiotrov za moj ugriz. Gutam sodu bikarbonu i alka seltzer, ne pomaže. Znate već kako je sa ženama. Jedino što koristi u ovakvim situacijama je dobra, stara, odvajkada znana i prakticirana svađa. Nabrijana i nabijena emocijama i argumentima. Koja to u biti i nije, jer u stanjima kao što je ovo žena ne priznaje dvosmjernu komunikaciju. Nijedna. Bila ona taktična k’o sam vrag, ili netaktična, opet k’o sam taj vrag. Ono što joj treba u situacijama kao što je ova je da se izviče, što glasnije, izbaci žuč iz sebe, da do znanja da postoji, da je uvrijeđena, i da traži ispriku. Makar i ne imala pravo, samim tim što je žena trebalo bi joj udovoljiti. Jer, žene su ipak glas razuma. U razumnoj mjeri.
A ja sam razumna. Makar vjerujem da jesam. Dogovor kuću gradi a meni se nekako čini da što sam sklonija dogovorima to sam dalje od zacrtanog plana. Kuće. Povuci-potegni, dodaj-oduzmi, računaj, što na prste što na kalkulator računica mi se ne slaže i čini mi se da sve manje imam što više zbrajam. A odlična sam u zbrajanju, rezultata radi zbrojim i decimale pod okrugli broj. Karakteristika optimista. Nikad nije kasno za oduzimanje…ili za oduzet se. Birajte način. Accidentaly, boca vina ispred mene. Suštinski nebitno, neću reći ništa što ne mislim. Razlika je samo u tome što ću reći, a bez te boce vina ne bih. S moje točke gledišta dobra stvar, žgaravica će se smanjiti a pritisak na grudni koš popustiti. Onaj tko mi je sjedio na plućima će nestati u dimu cigarete. Koja paše uz crno.
Jedina mana ovog stanja – reći ću najčešće onome tko nije kriv. Opet svojstveno ženama. Lovimo prvog dostupnog, obično je to majka, sestra, prijateljica…ona koja razumije, ona koja sluša. A rado bih ugradila neki bypass, koji bi preskočio dostupnog i našao ciljanog slušača. Onoga koji je pomutnju i izazvao. I ljutnju. I udarila tamo gdje najviše boli.
U ja pa ja.