Inbox mi se usijao nakon zadnjeg posta, prijatelji pitaju đe zapelo, i da ništa ne brinem da mi čuvaju leđa a brat ne smije ni da me nazove plaši se valjda da čuje da će dobit zeta mlađeg od sestričine. Sestra ne pita ništa, samo se smješka, ona je odavno navikla na mene i moja slova. Više od slova navikla je na moje postupke. Vjerojatno je samo odmahnula rukom, ništa je više ne može iznenaditi još od kad sam…a ne, to drugi put.
Čitala nekad negdje, ili čula o nekoj istočnjačkoj filozofiji, možda i nije bila istočnjačka a moguće ni filozofija, nemojte me sad!, koja kaže nešto otprilike kao, pričaš li o onome što te muči i to učiniš dovoljan broj puta (nije pisalo koliko je to dovoljan) stvarnost će ishlapiti, nećete ni znati da vam se to zapravo dogodilo, ostaje samo priča. Ili tako nekako. Što bi značilo da ponavljanje nije majka znanja nego majka zaborava. A i ti Latini, nije moguće da su baš uvijek u svemu bili u pravu. Osim toga ni jezik im se baš nije naživio kao živ. Pretjerujem, naravno, ali šta košta da probam. Muči me. Jesen ne mrzim posebno, na stranu artritis i kraća desna noga, ne boli me a ni bubrezi ne zakazuju često. Imam parkirno mjesto, kupila sam novi Bossov miris, struja je plaćena a ni lavandin nije zaštopao ima tri tjedna. Mene i dalje muči. Nema nedovršenih poslova ni otvorenih dugovanja. Nema tajnih veza i javnih sramoćenja. Nema leptirića u stomaku ni zastoja rada srca. Goruće me i dalje muči. Samo ta jedna noć. Detalji izblijedili, osjećaj ostao, dodir, u svakoj ćeliji od koje sam sazdana. Osjećaj koji ne dozvoljava da osjećam ijednu drugu noć, ijedan drugi dodir.
I dok na plus milijardu stupnjeva u ćerinoj sauni isparavam vino od prošle noći istovremeno unoseći drugo u organizam da ne bi nastala neravnoteža i nedajbože nesrazmjer u omjeru alkohola i krvi, kontempliram o svemu onome što imam, što bih mogla imati samo da hoću, i što bih željela imati. Mogu, hoću, želim… Sve je u nijansama. Koje život znače.
Neću da mogu, neću da hoću, hoću da želim!