Ranom zorom, oko deset, taman kad sam ušećerila i konačno pronašla udoban položaj na tijelu mi nepoznatom krevetu topli dah u uhu i nešto za šta sam logično pomislila da je jezik ali je osjećaj na mom desnom obrazu govorio – brusni papir, i to vlažan…ispale me u svjesno stanje brzinom svjetlosti! Ne otvarajući oči vrtim film od protekle noći i nigdje, i baš ni u jednom trenutku ne vidim sebe ni u čijem zagrljaju. Makar ne zagrljaju takve vrste, dakle takvom koji prethodi dahtanju u uho. Ne sjećam se pokušaja snubljenja ni ljubljenja, sjećam se samo smijeha i dobrog raspoloženja.
Pokušavam se sjetiti rasporeda u sobi, pokušavam se sjetiti gdje sam ostavila odjeću, pokušavam osmisliti plan bijega, zlu ne trebalo. Nisam valjda tolike akcione filmove gledala zabadava! Ok Back, okreni glavu i pogledaj, štogod da je suoči se otvorenih očiju, bilo je i gorih situacija.
Povelika mačorčina na jastuku se oblizuje, svidio mu se novi Lorealov tekući puder. Sad potpuno budna , i još potpunije unezvijerena, kontam na čemu li sam od noćas jer sasvim pouzdano znam da stric i strina nemaju mačku. Navala zraka iz pluća kroz otvorena usta i stisnute zube: strinaaaaaaaaaaa… Vrisak se čuo u Novom Zagrebu, sigurna sam.
Aaaa, upoznala si Felixa! Širok osmijeh i zlatan zub, i priča o susjedovom mačku koji dođe preko terase i osjeća se k’o doma. Pogotovo se najdomskije osjeća na trosjedu na kojemu sam ja namještala kosti tu noć.