“U nešto valjda ipak vjeruješ?!”
Prijateljev komentar na jedan moj tekst. Dao mi je misliti.
Najzastupljenije svjetske religije moj su hobi. Čitam, slušam, gledam, gutam sve dostupne materijale na tu temu. Ne smatram se neupitnim autoritetom po tom pitanju, recimo samo da sam informiranija od većine prosječnog puka. Kad rekoh da nisam vjernik, odnosilo se samo na Crkvu kao instituciju, i njene dogme. Bilo koje religije. Moja osobna vjera nikad nije bila upitna. Nedefinirana i neodređena doduše ali prisutna uvijek. Čak se ni ne kosi s mojim životnim motom da je sve što imamo upravo sada i upravo ovdje. Vječno pitanje ima li nečega poslije postavljala sam si izuzetno rijetko. Smatrala sam da ću to ionako saznati prije ili poslije. Međutim, tračak, nagovještaj nečega došao je i prije nego sam mislila.
Prvi put kada je moja majka bila teško bolesna. Prognoza je bila nikakva, nade nije bilo bar tako su rekli liječnici. Povučenim nekim vezama uspjela sam da me smjeste kod nje u bolničku sobu, nisam je ostavljala ni trenutka. Dvije kritične noći sam je držala u naručju i razmišljala o tome kako nisam spremna da ode. Nisam spremna da je pustim, i izgovarala to naglas kao mantru. Uspjele smo. Mjesec ili dva poslije ispričala mi je čudnu priču. Klela se u to da je baka došla po nju, i da je krenula sa njom ali se morala vratiti, nešto joj nije dalo da ode. Sjećala se osjećaja mira i spokoja, i neopisive ljepote koja ju je okruživala. I lakoće. I osjećaja žaljenja što ne može ići. Pritom, nije se sjećala ni dana boravka u bolnici. Znala je samo da sam ja bila uz nju. Vjerovala sam da su to komatozni snovi iako joj to nikad ne bih rekla.
Nekoliko godina poslije ista bolnica, drugi odjel, moj otac. Nakon operacije kojom se ništa nije moglo učiniti i nekoliko dana na intenzivnoj njezi bez pomaka na bolje, premjestili su ga na odjel gdje sam mogla biti uz njega. Dogovor s liječnicima kao i prije, privatna soba, ja uz njega. To popodne sam ga počela gubiti i znala sam to. Navečer, svijest se gasila, riječi su bile nepovezane, jedino je moje ime izgovarao jasno. Tražio je da ga vodim, u prvi tren nisam shvatala gdje. Govorila sam odmori se, govorila sam kasno je tata, ujutro ćemo… Uporno je tražio da ga vodim do trenutka kada je fiksirao pogled na jednu točku, nasmiješio se, potom se okrenuo meni i rekao, Brane je došao po mene, on će me voditi. Naš Branko, brat kojeg nikada nisam upoznala, rođen prije mog vremena i umro u petoj godini od meningitisa. Rekla sam dobro tajo, i rekla sam neka te Brane vodi kad ne mogu ja.
I odveo ga je te noći. Vjerujem u to.