Nikako danas sabrat dva i dva. Vodim čudne razgovore sa samom sobom, nekoliko puta se priupitah kad sam postala naivac i, ako već jesam, mislim li slikat šta u tom stilu i utalit za dobru lovu. Šta je Generalić bolji od mene, jel’?! Znam nacrtat i drvo i pijetla.
U pokušaju da ustanovim odakle i dokle seže moja svekolika glupost klase Optimista, pade mi na pamet dugo prepričavana anegdota u mojoj obitelji. Elem, i ne baš daleki nam rođak J., na opće zaprepaštenje i rezignaciju svekolike nam familije i što užeg što šireg obiteljskog stabla odlučio oženiti Romkinju. Odlučio i učinio. U svatove nikog zvao nije ali je zato okupio mile i drage na nedjeljnom ručku mjesec dana nakon svečanog “da”.
-Kupio sam starcu violinu. –
Govori mom stricu, najmlađem i najluđem od trojice braće, pokazujući instrument i veselo gledajući u oca svoje tad već zakonite supruge.
-Jel’ valja?! – obraća se opet mom stricu.
-Treb’o si mu kupit i mečku! –
Ne pomičući nijedan mišić na licu, mrtvo-ladno je prokomentirao strikan.
U nastaloj grobnoj tišini, najprije se snašao moj tata, skačući sa stolice poče sa isprikama cijelom uvaženom skupu dok ga domaćin, nevjestin otac ne prekinu.
-Neka, neka prijatelju, za budala velik pamet treba! – istrese k’o iz rukava lukavo se smijuljeći.
I sad se ja nešto mislim, crno na bijelo imam nekoliko papira koji dokazuju koliko sam pametna, jel’ to znači da sam kvalificirana za budalu??!