U Novoj godini smo, nova novcata da novija ne može biti. Nove nade, želje, htijenja i planovi, sve ispod čekića. Samo mi nismo novi. I ostatci prošlih dana i prošlogodišnjeg života nas ne puštaju kao ni žvakaća na potplatu cipele. Trebalo bi to sastrugati i ostaviti iza sebe, oprostiti drugima i oprostiti sebi… i početi sanjati nove snove.
Ne mogu sad da se suočavam sa svime. I svima s kojima bih trebala. I da ispravljam krive Drine. Valjda su krive s razlogom. Neka krivudaju još neko vrijeme. Nikada nisam imala problem s izričajem, usmenim ili pismenim, misli svojih. I dalje nemam problem s izričajem, samo s mislima. Ne mogu ih fokusirati, sortirati, niti držati pod kontrolom. Ne samo da su razbacane na sve strane, pritom su i nedefinirane, nedovršene, i naguravaju se jedna s drugom nemilosrdno izazivajući incidentne situacije. I glavobolju.
Pogrešan izbor glazbe večeras, gledanje starih slika, ili samo nostalgija odvelo me je u neko drugo vrijeme, neki drugi prostor. Dozvolit ću sebi da ostanem tu neko vrijeme.