Sa zla…na gore!

Negdje u drugom razredu srednje škole napišem uradak na slobodnu temu iz hrvatsko-srpsko-srpsko-hrvatskog, naslova se ne sjećam al’ se sjećam Barbe, profesora, koji ga je okarakterizirao kao “žensko viđenje od strane jednog apsolutno neženstvenog bića koje je sticajem nesretnih okolnosti ipak rođeno kao žensko”! I bilo je tu još svakojakih epiteta u svezi i glede mog upitnog spola. ali potpuno nevažnih budući da me je Barba tresnuo peticom do kraja godine. Bilo mi je mrvu neugodno, sve moje slabosti navedene na jednom mjestu, crno na bijelo. Čak i one za koje nisam ni znala da imam!

Pokušavala sam pronaći taj rad nekoliko puta u domu svome, bezuspješno dakako, ali na jedan dio tog uratka pomišljam često u zadnje vrijeme. Onaj u kojem opisujem kako pred spavanje, u toploj i mirisnoj postelji svojoj intenzivnim maštanjem uspijevam odrediti svoje snove. Sanjam baš ono što želim i tako živim dva života.

Evo zašto…Moj jutarnji post bi sve češće mogao izgledati ovako –

Preskočit ću detalje, ne zato jer ih se ne sjećam već stoga jer nikad ne pričam o tim snovima. Morama, točnije. Ionako bi bilo previše konfuzno a bez vidljivog značaja za mene. Budim se u paničnom strahu, ubrzanog lupanja srca, okupana ledenim znojem. Samo jedno je uvijek isto. Vrijeme. Između 3:15 i 3:30 ujutro. Ustajem iz kreveta, nekad sasvim polako, pokušavajući savladati drhtanje cijelog tijela i oduprijeti se porivu da vrištim. Nekad lomeći noge preko kreveta da bih što prije udarila prekidač koji će obasjati sobu svjetlom. Spasonosnim svjetlom koje pruža smirenje potjeravši moja osobna čudovišta iz sobe.

Znanost ima objašnjenje za sve to. Ne marim za objašnjenje, ne uklapa mi se.