Besposlen pop i jariće krsti, rekla bi staramajka, te tako i ja ovih dana s puno slobodnog vremena i malo interesa za bilo kakav umni i tjelesni napor uglavnom čitam i čituckam. Listam ovo i ono, i komentiram što u sebi što na sav glas – opet sebi. Neću otkriti toplu vodu ako kažem da je većina postova o ljubavi. Ljubavi javnoj, ljubavi tajnoj, zabranjenoj ljubavi, ljubavi roditeljskoj, bratskoj, prijateljskoj…Mo’š nabrajat od sumraka do zore, sve se vrti oko ljubavi. I, sve ljubavi razumijem, uključujući i onu s Brokeback planine, osim jedne posebne vrste koja me definitivno zbunjuje i intrigira k’o Voynich manuscript.
Virtualna ljubav. Pritom ne mislim na ljubav prema slovima i priči, zadovoljstvo čitanja, uživanje u metaforama i osjećaj naklonosti prema onome tko je tipkao ta ista slova. Ne mislim na osjećaj razumijevanja osobe s druge strane wifi veze, osjećaj topline što još netko misli kao i mi, ili osjećaj olakšanja što je taj netko drugi online i možete mu otvoriti dušu i isplakati sve što vas muči. Mislim na onu vrstu virtuale u kojoj ta i takva ljubav, prema nekome nikad viđenom, nikad dodirnutom, nikad ljubljenom i nikad probuđenom u zagrljaju, ščepa i u hipu napravi zombija, vrlo ružnu i vrlo zločestu spodobu, spremnu povrijediti sve i svakoga uključujući i najdraže. Ne vide više nikoga i ništa, ruše mostove iza sebe, negiraju svaki glas razuma i naglavce se bacaju u bujicu ludila. E, tu vrstu ljubavi ja ne razumijem. U kom trenutku naklonost prema slovima metamorfozira, ili metastazira, u bolesnu opsesiju?! Kad točno počinju planovi za uništenje pripadajućeg i poznatog svijeta zarad fantazije, i kako se to zamišlja novi i ljepši?? S nekim, čiji miris tijela ne poznaješ. Ni jutarnje rituale, ni mijene raspoloženja, ni istinsku boju očiju, ni mekoću dlana, ni brižni pogled, ni omiljeno mjesto ispred televizora. Ni stranu na kojoj spava.
To vi meni objasnite!