Pro-lje-će je a u me-ni ne-mir.
Ima u meni nemira u sva godišnja doba, na dane jačeg, na dane slabijeg, kontroliranog uglavnom i rijetko puštenog s lanca da hara okolo bez reda i poretka. Tradicije poštujem makar nekima ne vidim ni svrhe ni razloga. Neke samo podnosim, nekima se divim, a neke grlim objeručke! U ove zadnje spada i ona u kojoj mi u kupaonicu dok se opuštam u kadi uz svijeće i čašu vina redovito upadaju kćer i nećakinja. Ova druga, odrasla uz mene, prohodala u mojim rukama, vodim je pod kćer a kako bih drukčije. Uglavnom, rekoh, tradicionalno upadaju dok ja namačem i tijelo i dušu. U baš tom trenutku neophodno im je potrebito nešto samo njima znano. Iz kupaone. Dođu po to nešto i zapričaju se, jedna nalakćena na lavandin, druga sjedeći na spuštenoj zahodskoj dasci. Jučerašnjeg razloga upada se ne sjećam, ali se sjećam rečenice koju sam izustila tog trena ničim izazvana i bez suvislog razloga.
Ništa ne bih mijenjala u svom životu, nijedne sekunde!
Zaprepastim sebe, zaprepastim njih dvije. Ipak sam ja ta koja uvijek ima neku primjedbu. Ja sam ta koja se žali da sve uvijek mora sama, ponekad se žalim i što se budim sama. I, ne znam više je li navika ili izbor, ali čini mi se da drukčije ne bih ni znala. Čini mi se da drukčije nikada nisam ni znala. Rađamo li se takvi, ili takvi postajemo? Koji kromosom to određuje??
Ljubavi nikad falilo nije, mažena i pažena, nabrojah već nekad prije. Ni ružnog iskustva, ni problematičnih veza. Psihoterapeuti bi po meni bankrotirali. Jesmo li ipak svi upućeni samo na sebe?
-Rađamo se sami i umiremo sami.- Po meni, ova stara narodna kojeg god naroda da jeste nema mjesta. Rađamo se uz majku, s malo sreće umiremo uz djecu. Samo, što je s onim između?!
Logična, razumna i s obje noge na zemlji ne oslanjam se na usud, samo na izbor. I u uvjetima Više Sile. Ako je i radio nas, i sve što nas okružuje šest dana a sedmi se odmarao, radio nas je na svoju sliku, znači one koji misle i odlučuju, nikako karikature bez volje i lutke na koncu. Inače se trudio badava. Ili je ipak po onoj – svakakvog cvijeća u bašti Božijoj -? Po meni, ima logike.
Što bi bilo da smo svi isti?!