Čudo jedno koliko obična gripa i temperatura preko 39 stupnjeva nedostupnih misli i sakrivenih osjećaja izvuku iz žene. Ok, možda ne baš iz svake žene, svakako ne iz onih koje uvijek igraju na sigurno što ja nikada nisam. “Čudakinja”, tepam samoj sebi od milja mada sam sigurna da tamo negdje ima i težih riječi kojima bi me drugi opisali, al’ nije tema.
Izuzmem li jednu tešku prometnu (kao suvozač da ne bude zabune) i jednu tešku bolest, što sam odradila momački i ne kukajući, odbacila štake i nekoliko organa bez kojih se očito može…ostatak je bio za poželjeti samo, voljena, pažena i mažena. Moja majka je znala reći “bolje bez glave nego bez sreće”. Izazivala sam tu sreću, premiještala je s lijeve na desnu nogu, tumbala je po potrebi iako je na kutiji pisalo “lomljivo, pazi!!”, i gurala dalje po svom. Principi su mi bili jako važni. Kompromisi i polovična riješenja radi “mira u kući” nezamisliva i odbojna. Drugarica Slim kaže da sam karmu zaradila u prošlom životu. Ja kažem moguće, i vjerujem samo u danas. Za jučer je kasno, za sutra još ima vremena. Danas je ono što se računa. Ni sreću ne prihvatam bezuvjetno i po njenim pravilima, valjda se i ja tu nešto pitam. Neću joj baš zatvoriti vrata pred nosom, ali ću joj reći – ne, hvala – ako meni ne odgovara vrijeme. Možda baš danas hoću da budem nesretna. Da gnjavim sve oko sebe, rondam, grintam, cvilim i cmizdrim. Uvrijedi li se, ja se ispričavati neću. Ne prihvatam ni od koga ni nagradu ni kaznu, ne vjerujem da se Njegov plan svodi samo na mrkvu i batinu. I, mada sad više nisam sigurna da li On iskušava mene ili ja Njega, nikada neću biti puki prepisivač života. Želim da trošim svoje vrijeme, ne da ga gubim.
Neke ptice nikad ne polete, neke su stvorene za let.