Nemir. Ovih dana caruje i vlada. Još jučer bih za to okrivila gripu, danas sasvim pouzdano znam da to ne bi bila istina. Bar ne potpuna. Mada sebe lažem češće nego druge, mira u glavi radi, dođu tako dani kad brutalnom istinom začepim sama sebi usta i onda neko vrijeme samo klimam i klimuckam glavom jer otresanje ne pomaže. Joint pomaže, al’ trenutno nemam.
Sjedim sinoć na pivi s malom rajom, dragi su mi, nasmijani. Mrvu otračarimo kumove, prijatelje i kućne ljubimce pa se sticajem okolnosti vratimo na – ljubav. Alfa i omega svega. Jedan od male raje ima problem. Ja sam kao starija, i ja bih trebala kao imati savjet. Ako ne baš savjet onda makar konstruktivnu uputu, znak pokraj puta, šta li. I Andrić bi se ovdje pogubio. Nije mi prvi put, toliko puta do sada sam davala savjete drugima, postavljala se svisoka, nedodirljiva i samouvjerena. Nekompromitirana i s obje noge na zemlji. I, čujem sebe kako izgovaram “sve treba pustiti da ide svojim tokom”, a ona brutalna istina me lupa po čelu i pita – neba ti jel’ ti nisi ništa pametnije mogla smisliti za sve ove godine??!! -. I, još me u stomaku zavrće kako me zavrtalo zadnje dvije godine. Baca me u neki drugi film, u neko drugo vrijeme. Vraž’ja volja, ubijedila sam samu sebe da sam samo sanjala i da se sve odigralo u nekom drugom životu. Jer je tako najbolje. Jer je tako po pravilima. Jer sam tako nepobjediva. Jer tako manje boli. Jer ne možemo staviti točku ondje gdje bi htjeli.
A istina je, da u ljubavi nema pravila. Ljubav ne razlikuje godine, iskustvo, školsku spremu, mudrost, pluseve i minuse, zdravo rasuđivanje, je li netko za nekoga, crno i bijelo, kulturološke razlike, imovinsko stanje, visoke i niske, razroke i klempave…
Osim u smrti, i u ljubavi smo svi jednaki.