Sasvim sam sigurna da život treba biti kompliciran, iracionalan i nesavršen. U protivnom, zašto bi uopće pokušavali učiniti ga boljim, u čemu bi bio izazov?
Rođena pričalica, sa sobom pričam više nego sa drugima. Što po karakteru, što po navici. I najmanji doživljaj, događaj ili samo epizodu u životu seciram do najsitnijih detalja ne bih li izbjegla krivo prosuđivanje, krive riječi i krivo činjenje prema ljudima koji me okružuju i koje volim, ili su mi samo dragi. Sumnjam u sebe svakoga dana i svakoga sata svog života. Da li sam mogla bolje? Da li sam trebala drukčije? Da li sam bila pravedna, objektivna, empatična? Ili možda sebična, zajedljiva i samoživa? Ljubomorna? Zavidna? Koga sam razočarala po putu a koga usrećila? I da li je to uopće primijećeno, moje dobro i moje loše? U onolikoj mjeri u kojoj ja brinem o tome. Da li moji postupci i moje riječi oduzimaju vrijeme i brinu druge, onoliko koliko oduzimaju moga vremena i brinu mene? Ne znam, i vjerojatno nikada neću saznati.
Ono što znam, i nebesima hvala na tome, je da dođe vrijeme kada glasovi u glavi utihnu, kada nema propitkivanja i prozivanja sebe same, kada si dam povjerenje koje drugima ionako bezrezervno poklanjam bez obzira koliko je puta iznevjereno. Dođe vrijeme u kojem vjerujem u sebe i svoje prosuđivanje. Vrijeme u kojem postupam, živim i dišem za sebe. Vrijeme u kojem se ne naguravam sa samom sobom i na štetu sebe. I vrijeme u kojem mi ne trebaju tablete za spavanje.