“Nikad ne reci nikad” je krilatica koja me ovih dana zaskočila ne jednom, u periodu života u kojem sam mislila da već točno znam što hoću a što ne. Moje “nikad” igra igrice, van svih pravila i propisa koje sam sama postavila, pa preskače zabrane i postaje “možda”, u nekim slučajevima i “što da ne?”, i može biti izuzetno zabavno, priznajem. Kao i igranje vatrom koje kod mene preraste u zapaljenu kuhinju. Što je manje zabavno.
I stvarno, lako mi je sa drugima, samo sama sebi ponekad teška. U trenutcima kao što je ovaj znam točno gdje sam pošla, samo se negdje po putu pogubim pa ne znam zašto. Vječno pitanje. Ne ono filozofsko, dubokoumno i dubokotamno već sasvim lako i jednostavno. Odakle mi, recimo, smjernice za baš taj i takav put? Što sam na početku zamišljala u konačnici i koliko parametara sam neizostavno izostavila??
Grozim se ovakvih rasprava sa samom sobom bez kraja i konca, volim sve jasno i bez zamotavanja, i onda samu sebe negdje ulovim kako mutim, izbjegavam, i što je najgore – pojma nemam! Baš o onome o čemu bih trebala znati sve i sva. Nikad ljepše, i nikad jasnije slike u glavi. Svejedno mutno. Zašto baš sad i zašto baš ovako?! Tko je odredio dan D, i to bez mog pristanka??
Očito imam problem. I mori me. U neko drugo vrijeme nit’ bi me morio niti bi ovako težak bio, sad mi nalegao na ramena , svom težinom čini mi se. Sabio me koji centimetar dole, čini mi se. Riješenje je tu negdje na dohvat ruke, čini mi se. Jer je telefon na dohvat ruke, i samo jedan poziv bi bio dostatan, čini mi se, al’ ne ide. Nit’ ruka hoće da se pruži do telefona, nit’ mozak želi ruci da naredi. Kapitulacija il’ rekapitulacija?
Pat pozicija, čini se.