…bi bila moja varijanta jedne od omiljenih poslovica moje mame “besposlen pop i jariće krsti” čije sam puno značenje uvidjela tek sad u ovoj nametnutoj izolaciji. Višak vremena i manjak volje za sve što uključuje tjelesnu aktivnost je idealna kombinacija za razigrane mozgove. Ili zaigrane. I za moždani udar. Srčani trenutno nije u igri, ne znam gdje sam zaturila srce. Negdje je na čekanju.
Ne znam kako vi, ali ja sam ovih dana pričala isključivo sa samom sobom i preispitivala sve odluke koje sam donijela u životu. Velike, male, životne, one teže i one lakše, svakodnevne. Odluke kojima sam usrećila i sebe i druge, one kojima sam usrećila druge ne razmišljajući o sebi. Da, i one nesretne i teške, zbog kojih imam grč na licu, grč u stomaku i koje su me generalno zgrčile i oduzele par centimetara visine. One kojima sam povrijedila i sebe i druge. One zbog kojih me crnilo izrasta moje kose osobno vrijeđa i potiče da cijelu glavu gurnem u hidrogen ne bih li plavetnilom opravdala glupost. Nepopravljive. Košmar pitanja i hipotetskih odgovora, mogući scenariji isprepleteni kao paralelni svemiri. Paralelni životi. Nemogući i primamljivi. Zamamni i topli. I neostvareni.
Rezultat? Odluka, naravno. Odlučila sam da ne pričam sama sa sobom.