Volim ove noći. Religiozno ih štujem. Girl’s night out, s mojom kumom i najboljom prijateljicom od stoljeća sedmog. Stara škola, dok još nismo znali za mobitele. Zvali nas prekonekoliko puta, nijedna nije skontala…niti nas je bilo briga sve da je i nebo na zemlju palo. To se zove poštovanje i ispoštovanje osobe koja sjedi nasuprot tebe. Al’ večeras nije tema.
“Votka kolu”, naručuje ona, ja kažem nešto toplo s dvije kocke leda. Konobar zbunjen od rođenja stavlja na šank dvije kole. Prožvaćem ga i ispljunem pogledom. Ne spominjem mu se ni majke ni oca, premlad je da se spomenem njega…majčinski obazrivo kažem – jack sine -. Njemu neugodno s neugodom, meni zabavno s osmijehom, grozna sam i šta ja tu mogu. Neka me zabrane zakonom ako smiju. Kuma se smije, zna me. Tuc, tuc, tuc, tuc, muzika nam ide na nerve, mijenjamo postaju, idemo dalje. Ja željna decibela u kojima joj mogu reći sve moje najskrivenije tajne, ona predana slušanju, sama tajni nema. Ona je moj xanax i helex, i svemoguća marokanska trava u jednom. Smirenje u nemiru posvemašnjem.
Prošle nekoliko kafana, naredale votke i jacka kako je red i običaj, i ja se sad pitam…
Ako sve ono što proživljavamo, nemamo ni sa kim da podijelimo…da li uopće živimo?!