-Jesi ok?- zabrinuti bariton s druge strane telefonske veze, ne zna šta da joj kaže. Želi samo da je zagrli.
-Ne, nisam ok.- progovara plačno, bez suza, i ostaje na tome jer grlo ne propušta nijedan drugi glas.
-Vrijedi dogovor za večeras?- opet bariton.
-Da.-
Godio joj je zagrljaj tog mršuljastog gorostasa njenog, godio joj je njegov topli bariton u uhu, godila joj je njegova zaštitnička ruka na leđima. Ostavila je na trenutak sve iza sebe. Neprospavane dane i noći, bol, tugu, nemoć. I riječi izrečene baš to jutro, nepovratne. Konačne kao život. Konačne kao smrt. Žao nam je…Vaš otac…tri mjeseca…možda.
Zagrli me opet.