Nije me bilo neko vrijeme, nisam pisala. Zahvaljujem na brizi svima koji su pitali da li sam dobro. Ne, nije virus. Nije ni ljubav…ni problemi, ni ništa slično. Skoro me sram da kažem. Ljudima ovih dana nije ni do čega, a meni je do svega. Do farbanja kose u zeleno…recimo.

Do slušanja muzike tutta forza, dok zvučnici ne eksplodiraju. Do dočekivanja zora uz dobro vino i u dobrom društvu. Spavanje je precijenjeno. Do prekoračenja brzine. Do prelaženja granica, i stvarnih i zamišljenih. Pa nek’ košta kol’ko košta! Do flertanja, do zavođenja. Do toga da mene neko zavede. Može i na krivi put samo da se događa. Može i s krivim ljudima, ni ja nisam ispravna. Nema tog virusa koji bi mi došao glave, al’ monotonija bi mogla. Osjećam je u vršcima prstiju i u lijevom uhu. Zvoni na uzbunu. Sve već znam napamet, iste riječi, iste fraze, iste poze. Zatičem se kako klimam glavom i smješkam po inerciji i navici, isključena do nesvijesti. Oči širom zatvorene. A meni se ne spava. Vrisak mi odjekuje trbušnom dupljom. Nestajem.

Jednoličnost ne tražim niti je dajem. Postojanost je za druge, ja se hranim ljuljanjem tla pod nogama.