(pisano 15.04.2008. aktualno i danas)
Davno sam obećala sebi, pa zaboravila, pa se opet sjetila, pa sad stavljam.
Bijela omotnica sa logom KBC-a Rijeka prilično me iznenadila. Moje ime i prezime, nema greške. Dopis počinje s poštovana…preskačem. Uvidom u našu dokumentaciju…preskačem. Dugo niste bili na kontroli…shvatim o čemu se radi.
Imala sam 36 godina, i nikakvih zdravstvenih problema. U to vrijeme boravila sam izvan Hrvatske. Jednom godišnje išla sam na ginekološke kontrole, redovito. Imala sam sreće. I dovoljno pameti da i tog ljeta, makoliko željna obbitelji i prijatelja, svih onih koje nisam vidjela dug vremenski period, odvojim jedan dan za pregled. Jedan sat. Upravo toliko je dovoljno i upravo je tu granica između života i smrti.
Šok, nevjerica, bijes i tuga smjenjivali su se nevjerovatnom brzinom. Odakle, kako i zašto bila su pitanja bez odgovora. Bolest je rasla, bujala svaki dan. Ono što sam znala sa sigurnošću je da ne želim umrijeti. I ne mogu. I neću. Mislila sam – ja sam majka, a majke ne ostavljaju djecu kad su im najpotrebnije!
I neću ovdje pisati o statistikama, brojkama, pokazateljima, rizičnim skupinama i ostalim podatcima koje prate tu bolest. Neću nabrajati i opisivati operativne postupke. Neću pominjati kemoterapiju. Ovdje samo izvršavam obećano, samoj sebi, da ću upozoravati žene na važnost redovitih ginekoloških kontrola ma gdje bile.
Ali, reći ću vam nešto drugo. Ni upola strašno nije saznati da imate rak, koliko je strašno reći to svojoj obitelji. Više vas boli njihov strah i tuga nego onaj vlastiti.
Prema podatcima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), rak grlića maternice je na drugom mjestu po učestalosti uzroka smrti žena u svijetu.
Odvojite malo vremena za sebe, da biste imale sve vrijeme ovog svijeta.