Težak hrastov stol nasred kuhinje, težak skoro kao i zrak zasićen dimom iznad njega.
Oko stola četiri muškarca srednjih godina, svaki u svojim mislima. Vidljivo se trgnu kad jedan od njih prinese čašicu ustima i izgovori tiho “za pokoj duše”. Samo jedan se stresa nakon popijenog sadržaja, ostali navikli.
“Dog, sjećaš se sprovoda Mišine babe?!”
Dog gleda u najblijeđeg među njima i odmahuje glavom, neugodno mu.
“Pokojnik bio veseljak, volio šalu, ne bi mu smetalo.”, nastavlja Dugokosi i toči još po jednu svima.
“Koje babe?”, pita Brko i mljacne “dobra”, referirajući popijenu rakiju.
“Babe Kawasaki, one što je volila motore.”, živahnije će Dugokosi iz osmijehnutog kuta usana.
“Pričaj.”, kratko kaže Blijedi, a njegova se danas poštuje.
Dakle, osim što je volila motore, baba Kawasaki nije mogla ni bez pjesme. Ostavila unuku u amanet da je ukopaju s tranzistorom. Prije sahrane, namjeste tranzistor na babinu najdražu stanicu i stave ga u lijes. Prijem u kući slab, ali kad tužna povorka krenu iz lijesa se zaori pjesma. Nosači požuriše, povorka ubrza, skoro u trku dođoše do groblja. “Vo imje oca i sina…”, pop Nemanja skrati do bogohuljenja da se netko od prisutnih ne bi na glas pridružio Iliću koji je dopirao iz dubine. Pokop završi, svi se s olakšanjem vratiše kući na ručak kako je red i običaj u selu. Posjedaše oko stola, i nakon nezaobilazne “za pokoj duši”, brižni pop se sućutno prignu do unuka i upita:
“Staviste li rezervne baterije?!”
Kusta, požderi se!!