Nikako da se sjetim gdje su ono ljudi zabrljali kad je Svemogući odlučio da im pokaže ko je glavni, i kaznio ih darujući im jezičnu raznolikost. Jel ono bijaše kula babilonska u pitanju, i neka frka s njom u vezi?
Nema veze, sjetit ću se već, mada mi se čini, da i nije bila neka kazna, više packa po prstima, zašto bi inače sad govorili da je čovjek bogatiji što više jezika zna. Nakon par tisuća godina, ili tako nekako, ispada da nas je u stvari darivao, što mi je i shvatljivo, ne bi valjda kaznio svoju sliku i priliku, i biće najbliže mu srcu.
Dakle, proputovah dobar dio majčinskog nam planeta, daleko od toga da sam vidjela sve što sam htjela, ali jedna konstanta povezuje sve moje odlaske nekud. S ljudima sam se uvijek mogla sporazumjeti. Bilo na osnovnoškolskom njemačkom, ponteroso talijanskom, francuskim za jednu noć (najbolje upamtila frenč kis!), sapunjavom španjolskom, indijan inglišu, pa čak i pantomima kineskom. Bilo šuteći, bilo smijući se. Gledajući se samo. Drukčije tradicije, drukčiji običaji…ljudi isti. I imena malo teška za izgovorit, ali ljudi isti. I nordijske visine i plavetnilo, i tajlandske nizine i tamno…ljudi isti. Osmijeh isti. Rzvučeš li usta od uha do uha, nema tog Bušmana ni Aboridžina koji te razumjeti neće. Pustič li suzu, svaki ljud bilo kog predznaka ili plemena pružit će ti ruku. O neljudima ne pričam. Oni govore sve jezike, i nijedan.
Što više razmišljam, sve mi se više čini da sam na pravom tragu. ON nam je ipak pokušao pomoći. Uvaljao nam je sve te jezike da prekine svađu (znam da je bilo neko natezanje tipa “ja to bolje znam!” u pitanju). Vjerojatno već umoran od gluposti najmilijeg mu stvorenja, nije razmislio dvaput. Da je razmislio, znao bi da ćemo se prije ili kasnije početi svađati između sebe, kad već ne znamo na tuđem jeziku, znamo na svom.
“Kad Bog bude htio kaznit čovjeka, oduzet će mu pamet.” Ova mi do sad ipak ima najviše smisla.