Vaše oči su magneti!, reče direktor tko zna čega, i primače stolicu do moje. Kuma, odgovorna za moj izlazak iz kuće i druženje s meni nepoznatim ljudima, urušava se sa stolice od smijeha kojeg vješto prikriva kašljem, zagrcnula se. A ja, ista ona koja bi koji mjesec, ili nešto više dana ranije odgovorila u stilu – ne nadajte se previše, ćorava sam ko kokoš – ostajem zatečena riječima meni nepoznatog muškarca, i sabirem rečenicu u kojoj bih mu objasnila da bez očala ne prepoznajem ni meni drage osobe, al ne uspijevam, on je ionako u svom filmu. I dok direktor, a ja još uvijek nisam razabrala čega, nastavlja priču o očima mojim čarnim, meni se drugi film vrti u glavi.
Tu smo, Kuma, ja i crno vino, ostali su samo statisti. U normalnim uvjetima, kao i milijun puta do sada, ja bih bila inicijator zajedničkog izlaska. Ovaj put nešto ne štima. Kuma je preuzela boss dužnosti i obveze, i skoro na prijevaru izvukla me van iz kućne halje. Apsurdnost situacije me čak ni ne smeta koliko spoznaja da ne mogu izreći nijedan sarkastičan komentar na tu temu. A ni njeno kažual pitanje – reče li mu kolika ti je dioptrija? – ne izaziva baš željenu reakciju i želju za kontrom. Kažem li mu, dovodim u pitanje i ovo malo zabave priuštene mi nakon dugo vremena. Nije svako zlo za zlo, a slabovidnost je ponekad blagoslov. Ako se mene pita.
Dotični inzistira da sa kurtoaznog Vi prijeđemo na osobna imena, što je pat pozicija. Ne mogu mu reći da sam pružila ruku i izgovorila svoje ime bez i najmanje želje da saznam njegovo, sigurno cijenjeno ne dvojim, ali meni nevažno. Rukodrm je pratilo moje kimanje glavomšto u cijelom civiliziranom svijetu znači odobravanje i razumijevanje. Nepristojno bi bilo pitati opet, a i moglo bi značiti da nisam samo slabovidna već i slaboslušna, što je već povelika invalidnost. (U krajnjem slučaju tu je to negdje, al neću da priznam!)
Pokušam zaobilazno, otprilike kao da za Zagreb idem preko Dubrovnika dok je snijeg i led u Gorskom Kotaru, te upitam čime se bavi, računajući da će kuma morati znati ime ako joj kažem na kojoj je funkciji. (Na ovom primanju svi su na nekakvoj funkciji osim mene, ja sam tu više ilegalno, osjećam se ko Prle.)
-Plaćaju me da pijem, – Čujem odgovor jasno i razgovijetno, i očekujem da mi poteče krv na oba uha, a jošte i na nos, jer instinktivno znam da se ne šali, i još instinktivnije znam da sam promašila životni poziv, a nekako najinstinktivnije znam da sam do sad mogla biti tajkun nad tajkunima samo da sam se na vrijeme sjetila i orijentirala svoju dezorijentiranu profesionalnu orijentaciju!!!
-JOŠ ČAŠU CRNOG! –
Trebat će mi neko vrijeme da se oporavim od ovoga.
(pisano 18.12.07., postavljeno sad za nju jer sutra zajedno slavimo)