San se vratio u ove krajeve. U stvari, za krajeve ne znam, ali se vratio u moj krevet, na mala vrata čini se. Ni primijetila nisam kada. Samo sam u neko doba shvatila da spavam čim mi glava dotakne jastuk. Skoro mi fali premetanje po krevetu, gužvanje i sebe i plahti, gužvanje jastuka i tlaka istog, te vrijeme za svakojaka nebulozna premišljanja, zaključivanja, odlučivanja, poništavanja odluka i opetovano izglasavanje istih.
Nijedna besmislica koja vam padne na pamet u pol bijela dana ne može se ni približno mjeriti s besmislicama koje mogu pasti na pamet u sred crne noći, besane. Nema tog scenarija koji u to gluho doba ne može izroniti iz sive kašaste mase, otupile od nespavanja. Osim toga, nema te situacije koja se ne čini savršeno zamisliva i moguća iako je daleko od stvarnosti svjetlosnim godinama. Ne znam da li uopće da napominjem, ti i takvi scenariji i situacije, odsanjani u budnom stanju su crni da crnji ne mogu biti, u poređenju s njima crna rupa je izvor svjetlosti, a inače mila i draga ta divna nesanicom mučena stvorenja pretvaraju se u tamnu stranu mjeseca i otjelotvorenje svih neživih krvopija iz Transilvanije. Žednih krvi. U očima nespavača svaki naspavani homo sapiens je prirodni neprijatelj, zlo i naopako, i sam njegov osmijeh i lice bez podočnjaka automatizmom ga svrstava u krivce. Nije važno po kojoj osnovi. Svakako je zgriješio nešto, i Majka Tereza i rođena majka.
Sa distance od prekonekoliko dana i noći, uredno prespavanih i prospavanih, uz jutarnju kavu bez zijevanja i histeričnih napadaja plača, zahvalna sam i nebu i zemlji što sam stoički podnijela to mučenje bez većih žrtava u užem i širem okruženju. Što bi u prijevodu značilo, još uvijek svi razgovaraju sa mnom. Neki, doduše sa zadrškom, ali govore. Neki, s dozom straha. Neki, s mrvom skepse. Ali govore.
Do slijedeće insomnije.