Što si u žutoj majici?!…pita sestra u mene mi, starija. Dok ulazim na njena nova vrata. Bijela. Čak ni ne pita, viče, mrgodna ko gradonosni oblak. Nije sele žuta, više limeta, tetke nam, grgoljam milosno i umiljato dok Hose sijeva iz njezinih očiju. Jblo me sve, kontam u sebi, jesam mogla birat majicu ja baš u ovu uskočila! Nijanse sele, znaš da ni ne volim žuto. Prežvakuje pa ispljune, sve pljuckajući – i u petak si navijala za Finsku! Nisam sele ujne nam starije od dvije preostale! Znaš da mi je zet Finac i dizanje ruku u zrak kad je Finska postigla gol je bilo materinskopunicinska taktika, nikako ogorčenje i mijenjanje dresa, evo, skidam limunžuto i ostajem u crvenom grudnjaku sve s bijelim grudnim košem makar fasovala upalu pluća! Život dajem za poletarce i Čačića!
Kojeg Čačića??!
Hose iz treće prelazi u petu kategoriju bez upozorenja, fatam se zida da mi makar leđa budu zaklonjena, mucam i z b o r n i k, sa stravom u kostima zanijemim čekajući smak svijeta. Nenajavljeni.
Rezignirano otpuhuje, otpije dooobar gut vina, na moju sreću vjerujem, i mrmlja sebi u bradu – govedo neinformirano, ne sluša vijesti, ne čita novine, ne prati grupe na fejsbuku, umrijeće u neznanju, da joj nije mene ne bi znala ni koji je dan! Dobro da sam starija, ni preživjela ne bi da nije mene. I dobro da joj kao starija mogu odvalit roditeljsku čepu s vremena na vrijeme, redovno je zasluži. Sad se već ispuhala, bez opasnosti mogu maknut guzu od zida i smjestit je na stolicu. Žmirkam pokajnički, glup gluplji stil, ne progovaram za svaki slučaj.
Dalić…Dalić nam je izbornik sad. Ne viče više, govori glasom kojim se govori djeci s posebnim potrebama.
Trepnem dvaput, prava mjera, i postavim krucijalno važno pitanje…
Jel nam taj Dalić zgodan ko Kovač?!