I, što sad?!
Obećala dva posta po narudžbi i zadanoj temi, a u glavi složila jedan samo za svoju dušu, krenula tipkat, i dobila otprilike ovo:
-On voli nju, ona narodnjake, a ja volim punjene paprike s kiselim vrhnjem!
Tako nekako. I, još sam u prvi mah pomislila stati na ovome, al’ sasvim pouzdano znam da mogu biti i nerazumljivija samo kad hoću, i da nisam još dosegla svoj vrhunac u toj disciplini. Jer, kad sam bila mala mića, nisam voljela punjene paprike uopće, nikako i ni na koji način. Onda sam malo porasla, negdje između metra i metra i po’. Tad sam jela samo meso, paprike nisam ni gledala, mama bi ih uklonila precizno k’o skalpelom. Nije stalo na tome, na visini između metraipo’ i dva (metra, jel), počela sam jesti i meso i papriku i šug, po mogućnosti s pire-krumpirom. U neko doba, na visini od metarse’amdesetpet do metrase’amdesetsedam odlučim se, odustanem od pirea i probam sve skupa s kiselim vrhnjem. I, od tad sam samo tako jela svoje punjene paprike.
Do neki dan. Shvatim preko noći da mi mljeveno meso više ne odgovara. Odrolam papriku pazeći da istu ne povrijedim i ne ruinam na bilo koji način. Dobijeno ogoljeno meso ubacim taktično u susjedni mi tanjir za stolom i to je to.
Ko zna di je tome kraj.