Blog mi posjećeniji kad ne pišem nego kad pišem. Sad, svaki narcis bi pomislio – zvijezda je rođena!, javio susjedima, bližoj, a bogami i što daljnjoj rodbini, neka znaju.
Mislim, kad već nisam u saboru jesam skoro pa pisac. Ako nisam pisac, jesam zapisničar pa šta s tim, zapisujem s ljubavlju. O ljubavi. I susjedima. I nesanici, a ponekad i o samoj sebi što je već manje s ljubavlju a više s optimizmom. Sve mislim doći ću pameti jednog dana i neću baš uvijek, sve mu ljubim, al’ baš uvijek reći ono što mislim. Ni susjedima, ni rodbini, a skoro ni…da ne nabrajam, dosad ste već shvatili.
Susjedi me ne zarezuju ni postotka. Bližnji moji skoro navikli, uspijem ih iznenaditi još samo ako čim ustanem kažem ‘dobro jutro’, jedino me još brinu prijatelji. Njih nikako da naučim. Drag prijatelj mi večeras reče da bih ipak mogla dopustiti da mi i na jeziku naeaste koja dlaka, kad ih već imam toliko na glavi. Na šta ja uzvratih da bi to bio čisti gubitak vremena jer bi pokraj svih zona depilacije imala samo još jednu više. A ja sam nadasve praktična osoba, skoro.
Nije mi žao što uvijek kažem što mislim, i stojim iza toga. Dozvolit će te, svatko ima pravo na mišljenje zar ne?! Netko čak ima pravo i na tuđe. Netko čak i dobije tuđe pod svoje. I, sretan je zbog toga.
2 Comments
Tanjice, svi smo mi svjetlo, koje neobjašnjivim putevima iz nas izvlači i ono što nismo htjeli reći. Veliki Meša napisa: “Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da će se naći neko rješenje kad bude račun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji što čeka kao izazov.” Samo naprijed! <3
Znao je Meša…:)