Čini se da mi je nesanica opet srednje ime. Ne pjesma, stanje svijesti. Pripremam se na suživot, ne znam koliko će trajati ovaj put, tek je počelo. Mada bi nesvijest bila dobrodošla i objeručke prihvaćena, nemam je na zalihi, potrošeno prošli tjedan.
Roberta mi pjeva u glavi, Flack, naravno. Zaskočila me je danas s radija, nespremnu dakako. Što i nije neki problem ovih dana kada sam spremna manje-više za ništa. First time ever I saw your face…dječački osmijeh i tužne oči. To je sve čega se sjećam od te noći, to je sve što vidim i danas nekoliko godina poslije. Ne prva dječija ljubav, ne ljubav života. Kratkotrajna avantura potpuno neočekivana i apsurdna, neprimjerena i neprilagođena, neprihvatljiva. Van vremena i prostora. Završila prije nego je i počela. Noć u kojoj smo pomjerili Zemlju i Nebo. Svako sjećanje na tu noć pomjera moju Zemlju i moje Nebo i danas.
I…ne mogu da se ne zapitam. Ako je istina da susrećemo ljude s razlogom, i da slučajnost ne postoji, koji je razlog?! Logika i razum u svakoj mojoj sivoj moždanoj ćeliji mi nalažu da obje noge držim čvrsto na zemlji. Svaka kap krvi koju moje srce pumpa kaže mi da griješim. Kaže mi da postoji nit koja nas veže. Možda iz prošlih života. Možda priprema za neki budući život.
Možda i ne treba da znam.