Tatjanaaaaaaaa…
Ne, nije “muškarac bez brkova”, tako ona mene proziva kad nešto zabrljam. Ili kad ne zabrljam ali me treba vratiti u realu. Ili kad idem u dobrom pravcu al’ pogrešnom smjeru u istoj toj reali. Ili kad se pogubim pa ništa drugo ne pomaže što je i bivao najčešći slučaj. Ili, kad joj plačem na ramenu pa joj se srce cijepa gledajući me takvu. Ili, recimo, kad nehotice zapalim stan pa zovem prvo nju umjesto vatrogasaca, pa ona u potpunom šoku uspije unezvijereno otegnuti samo ono “Tatjanaaaa…”, svjesna moje nesvijesti i svoje nemoći jer je u drugom gradu. Ili kad joj usred demo festa zaspem na ramenu, al’ onda je to meko i nježno Tatjanaaa, majčinski me budi.
Obitelj ne možemo birati, tu su, i zapeli smo s njima dok nas ima. Sve ostale homo-nešto koji nas okružuju na sreću možemo birati, prijatelji su jedna od kategorija. Kako prepoznati prijatelja? Onog koji ne misli kao mi, ne ponaša se kao mi, ne reagira kao mi, ne glasa za istu stranku kao mi i ne priča iste viceve kao mi. Ali diše kao mi. Ironija.
Dijelom biramo, dijelom birani. Dijelom naletjeli jedni na druge kao na ringišpilu seoskog vašara znanog i kao život. U našem slučaju, naletjele jedna na drugu takvom silinom da garantiram da su nam se genetski materijali izmiješali u sudaru, i sad svaka od nas nosi dio one druge u sebi! I ne manje važno, tajming je bio takav da imam osjećaj da je i neka Viša sila tu umiješala prste. Mada, moguće je i da je priroda samo uspostavila ravnotežu, nisam načisto.