Dobro se nosim sa životom, uglavnom.
Ne izazivam ga jako, uglavnom. Ugrizem ga kad on izazove mene, ništa strašno, život je cijepljen. Dnevni problemi i esencijalne stvari, krize i kriziranja svake vrste, ide mi od ruke. Lovim ih odmah poslije prve kave, nekad i prije ako situacija zahtijeva, neumivena čak. Od mog redovnog i mentalnohigijeničarski zdravog funkcioniranja zavisi puno toga u mom i životima mojih najdražih. U tim trenutcima sam nepogrešiva i neumorna.
Osobne moje teme i dileme, skrivene želje pod rednim brojevima, strahovi, opet moji naravno imaju potpuno drukčiji tretman. Postoji vrijeme i mjesto za njih, zahtijevaju snagu, volju, želju. Nemam li uvjete da ih odradim temeljito i spremim ad acta na vijekevijekova, učinim nešto drugo. Odaberem teren u glavi sa mnoštvom odumrlih moždanih stanica i zakopam ih. Kopam dok se ne umorim, duboko, posložim u tu raku sve ono što mi oduzima energiju i ne znači nikome ništa osim meni samoj, i zatrpam neiskoristivom sivom masom. Zamišljenom lopatom dobro utapkam sve na kraju, a na koncu još odskakućem odozgor, sve u novim bijelim tenisicama. I sigurna sam, bar neko vrijeme.
Sve dok se Carryna ruka ne probije odnekud iz tog humka i zgrabi me za podlakticu.
Naravno, baš kao u filmu, to se dešava onda kada se najmanje nadam. Onda kada nemam ni najmanje volje, snaga mi je iscrpljenja do krajnosti i jedina želja koju imam je želja za spavanjem. Netko ovdje ne poštuje pravila i udara ispod pojasa!
Misli, izgovorene riječi i napisana slova su mi u potpunom raskoraku, ali to bar daje odgovor na jedno pitanje.
Da, krajnje je vrijeme za ponoćne margarite.