Nakon što sam se prestala osjećati kao prekobrojna u vlastitom životu, posložila manje-više sve kockice, pozatvarala dugovanja i potraživanja, te neko vrijeme uživala samo u tome što postojim i što jutarnju kavu pijem svjetlosnim godinama daleko od svega i svih neopterećena ničim osim mogućeg, mada ne i vjerojatnog smaka svijeta, bilo je neizbježno da postanem nemirna i po onoj staroj “besposlen pop i jariće krsti”, pokušam zakomplicirati potpuno sređen i savršeno osmišljen život.
Idilična slika, idilična ja, pomislim tako uz jednu jutarnju da je sve što mi još treba malo seksa. Ne idiličnog. Više onako, divljeg, razularenog, maglevu u punoj brzini sličnog, sveprožimajućeg, filmskog, i, “odakle ja ovdje i gdje je moja košulja završila?” seksa. Dva-tri dana poslije i tri-četiri piva nakon, dobijem sve naručeno, a bome i nešto viška. I istina je da od viška glava ne boli, mada je to tehnički bilo skoro pa neizvodljivo jer ionako nisam znala gdje mi je glava! I još sve ošamućena i neubrojiva zamislim se, sad uz kavu i rakijicu. Tri jezika govori nadati se da će pomoći da se razumijem sama sa sobom. A možda ipak…? Seks je super, ali komunikacija nam je na razini spiljskog čovjeka. Osim zvukova koje opisivati neću razumijem ga još jedino kad kaže “dobro jutro”. Možda taj seks i nije tako važan i Mirica ima pravo…Možda bolje netko s kim mogu pričati, ko bi me razumio, povremeno navratio…
I šta da kažem, život me mazi a nebo ima miljenike ipak, šta li?! Pošalje mi Pričalicu. Pričamo danju, pričamo noću, pričamo prije, za vrijeme, a bome i poslije. U dva mjeseca ispričam se za dvije godine, svako slovo mi se smučilo sve sa kratkouzlaznim i dugosilaznim naglaskom! I interpunkcija pride!! I omiljena razonoda, pričanje sa samom sobom mi je postala mučnija od, skidanja zubnog kamenca recimo. I zašutim, jer sam se plašila da godinama glasa ispustiti neću i riječi napisati.
Kava je tu, rakijica isto a i mene ima al’ kontam, najbolje da nešto i smotam pa da vidim koja će mi briljantna ideja sijevnuti ovaj put.