Poznata kafana, nepoznati ljudi. Osim tetine kćeri Branke, radi u kladionici u sklopu kafane. Godinama me nije bilo u gradu u kojem sam se zadjevojčila. Seljakali smo se k’o da mi je tata bio vojno lice, a nije, samo nemiran duh. Il to, il varijanta moje sestre po kojoj je svaki put kad bi se žešće spetljao s kakvom konobaricom morao bježat glavom bez obzira, i mi s njim. Sve od navedenog je navodno, nikad potvrđeno.
Nema slobodnog stola, par lokalaca prilazi i pita mogu li sjesti.
-Slobodno-, kažem ja preko gutljaja pelina a Brančilobezobrazno namiguje s radnog mjesta. Vidim joj iskre smijeha u očima, sad sam već na oprezu. Lokalni naklapaju o rezultatima, Juve ih unesrećio al nije bed, vadit će se na američkom nogometu il košarci, ne upratih.
-Igrate’l Vi ovo?-, nastavlja priču.
-Ne baš-, mrsim ja kroz zube.
-Pametno!!- gromko izvali skoro ponosan na mene. Priječim pogledom na Branku, i dalje se smijulji i štanca listiće.
_A, odakle ste?- stiže slijedeće pitanje nakon eksiranog konjaka.
-Eh sad, teško pitanje.- uzmuvam se ja ne zbog toga što nešto tajim, već stoga što ni sama više ne znam gdje da se smjestim.
Lokalac žulja kažiprst lijeve ruke, na zglobu ispod nokta jedva vidljiv bijeli nepravilni krug, ožiljak nekakav. Čini mi se da se i on bezobrazno smješka…i sad već mislim da me lovi paranoja.
-Znate kako sam ovo zaradio?- pogledom me zagrlio kunem se.
-Prije nego sam se rodio oja majka čuvala malu od komšinice, bila nam ljubimica u kući, moje tri sestre je pazile kao oko u glavi. I sad, donesu oni mene kući, i svi oko mene. Ta mala, dijete ko dijete, ljubomorna, treći dan me ugrize za prst, jedva mi ga spasili izgrizla do kosti!-
Ukus krvi u ustima odnese me godinama unazad, i pred očima mi opet teta Katka sa smotuljkom u rukama, sagnuta da ga vidim. -To je Acko, i on ti je sad brat.-
Smotuljak se razmota, skoči s druge stolice pograbi me u naručje i smijući se zarlauka…
-Ne plači beno jedna pa nisam umro od toga!!-