Kako kod mene nikad ništa nije bez veze a gdje nemam vezu utrpavam se preko reda, tako i šleper-post ima svoje kako i zašto. O mom “dom mi ovdje, dom mi tamo” ste već čitali, u ovom slučaju mjesto radnje je “dom mi tamo”.
- Gdje si ti ovih dana? – lupajući me prijateljski po leđima otutnja Bato ‘piljar’ (da je mjesto radnje “dom mi ovdje”, ne bi bio piljar već placer, razumije se samo po sebi), koji više i nije piljar već kamiondžija i krčmar al’ meni ga nekako lakše zamisliti među krumpirima i kupusom nego za volanom. Bez obzira što ima dva metra u visinu. I dva preko leđa. Navika valjda, šta li.
- Bila sam doma. – kratko i jasno.
- Bila si doma a sad si kući? – podsmjehuje se ustreptao zbog pružene mu šanse, nada se zajedljivom odgovoru. Hiljada I tisuća su nepresušan izvor prepucavanja ovdje. Vlak i voz također.
- Baš tako Bato. – ne dam se smesti, preumorna uživam u ledenom točenom i grickam rahitičan kikiriki. Cijeli dan lovim papire koje u stvari ne trebam, po šalterima za koje ne znam gdje su.
Shvata poruku i odustaje.
- Imaš li kategoriju? – mrtvo ozbiljno pita dok sjeda pokraj mene za šank.
- Naravno. – progrgoljam srčući ledeno točeno.
- Onda sređeno, plaćam da me mijenjaš na turi za Budvu, jako mi je važno, pes’to ojra, na ruke! Važi?! –
Mrvu mraka mi padne na ionako poluotvorene oči, sekund zbunjena, a onda se razabra i sinu mi. Ne vidjeh si izraz lica, ali konobarica odmače dva koraka unatrag, dalje se nije moglo.
- Bato neba ti i zemlje i sunca koje te grije jel’ ti ja ličim na nekog ko vozi kamion??! – iskezim se luđački spremna na skok, pritom zabacim kosu da vidi majmun da sam žensko ženskasto da ženskije biti ne mogu.
- Pa rekla si…- vrlo slabašno pokuša me sjetiti pitanja o kategoriji, – a i svestrana si…- umukne odmah.
- Nisi pitao koju kategoriju piljaru dabili piljaru nijedan!! – to ‘piljaru mi se učinilo najžeščom uvredom koju sam mogla smisliti u datom trenutku.
- Mala daj dva točena! – pokuša ugasiti plamteći grm ispred sebe.
- E neće ići! Kakva dva točena?! Aaaa??? Mozak ću ti rastočiti u nula-tri mjeru, bilmezu nijedan! Imam ja svakojakih kategorija a ti našao tražiti baš kamionsku! Imam za auto, imam i za biciklu, a neki dan Đole reče da imam i kategoriju optimista! Šta tome fali?? – sad već smirenija i priznajem, nasmijanija, nastavljam tiradu dok mi negdje iz sive mase izranja slika Jareta i Paje. Kamiondžije moje mladosti.
- Mala daj ta dva točena. – okrenem se Bati. – I? Šta mi treba za tu vraž’ju kategoriju?! –