“Što je veći izazov, to više trebate duracell!!”, opali me po uhu reklama s teveja prije prvog napisanog slova. Taman htjela o ljubavi kad me ovi izbaciše iz papuča. Hajd ti sad budi pametan, za sve izazove ikad postavljene ispred mene, uključujući ispit iz nacrtne geometrije ili onu epizodu kad sam švercala staramajku preko grane, trebala sam samo nekoliko durajućih i bila bih na konju. Ne Filip na konju, to je drugi film.
Zapalim cigaretu, samo jedan u nizu poroka, otpijem gutljaj crnog vina – još jedan, i koncentriram se na – Ljubav je…-
Ali pink hanibaniji, moguće uskršnji, imaginarni svakako skakuću oko mene strižući veselo ušima i ne daju mi mira! Ok, prihvatam izazov kao i uvijek, i pokušavam si postaviti neki novi. Izazov. Svi oni prošli se ne računaju prošla sam ih bez pomoći ijednog zeca bio ružičast ili ne.
Na K2 se nikad penjati neću. Nemam baš neku želju, zimsko dijete zgroženo zimom. Morske dubine gledala u Velikom plavetnilu na velikom platnu to mi je dovoljno. Dah ne bih uspjela zadržati ni u kadi, i s kontejnerom duraselki kapacitet pluća mi porastao ne bi. Pariz – Dakar bi preživjela do Maroka kako računam, vrućina mi ubija volju za životom. Za astronauta ne bih prošla liječnički…Mona Lisa i Suncokreti su već naslikani, Deveta skladana, a papa ne mogu biti jer sam žemsko.
Srčem drugu čašu vina, palim koznakoju cigaretu i ne pomičem se s mjesta mada mi je pozadina utrnula a koljena gore pod lapom. Nema tog zeca pred kojim bih ja ustuknula, nije ni Alisa! Izazov, izazov…konja za izazov! Il eventualno biciklu.
Prebirem život ko fažol, čekam da odnekud iskoči, neki još neodrađeni, neslućeni, nov novcat. Neki dobar da dobriji ne može, proljetno sunčan i nasmijan, trunku uvrnut i srčan, ni preglasan ni pretih, ugodan i zahvalan ako nije problem. Izazov, naravno. Neki kojega ću objeručke prihvatiti, neki koji ne izaziva mučninu i slabost, ne iscrpljuje svaki atom snage i ne postaje noćna mora. Do tad ne trošim pare ma kako ružičasti zečevi slatko izgledali.