Zove Slatkiš, kaže, frend mu otvara restoran. Kaže, jesam li raspoložena da mu budem dejt. I još kaže bilo bi mu drago da idem s njim, e da, kaže i nije me dugo vidio.
Taman otvorim usta da ispljunem nešto tipa “nema problema, ako te mama ne pušta bez pratnje”, ili tipa “netko u društvu ipak mora biti punoljetan”…ili “ne možeš vozit poslije 11?”. I zatvorim usta. Potpuno mi jasno da je umalo zinula moja malograđanština, a sve moje i sve tuđe slobode za koje dišem svirale povlačenje pred naletom “štobirekloselo” hordi! Ciničnim komentarima pokušala bih skinuti odgovornost sa sebe, izazvati ljutnju i time se riješiti težine donošenja odluke. Za sebe. Jer on je svoju donio. Blažena mladost, licemjerje dolazi tek poslije. Završim razgovor sa “javim ti poslije”, još jedan u nizu izraza koji mi izazvivaju trenutnu alergijsku reakciju, ne znače ništa i ne obvezuju na ništa. Mrzim samu sebe sad, ponavljam mantru i mislim, ako se već mrzim ajd da se mrzim uz čašu vina. Već prva dva gutljaja mi šire vidike, bit će to žešća rasprava. Ja, protiv sebe.
U prvi tren pomislim da stavim sve na papir, s lijeve strane za, s desne strane protiv, saberem i oduzmem pa sve fino podijelim. Odustanem prije nego se izblamiram, zadnji put kad sam tako računala sve sračunala kontra sebe! Srknem još malo vina. Ko je ono rek’o in vino veritas?! Ko god da je mora da je bio alkos, makar i stari Latin neki. Uostalom, nemam sad vremena za opijanje, treba se odlučiti. Za i protiv otpada, što se Malog tiče ionako nemam nijedno protiv. Kako stojim s primjerima iz užeg i šireg okruženja?
Da krenem od šireg ipak (dok se ne čujem s familijom na telefon i ne tražim odobrenje za objavu, tužbe radi). Daklem, prijatelji. Ne ono “prijatelji bivši, prijatelji budućiii”, prijatelji s vezom u vezi generacijskog raskoraka. A ima ih! Mirko i ona njegova, on pedes’pet, ona dva’es pet. Ako njega pitamo to je taman, ako nju pitamo i njoj je taman, zasad makar. Ako selo pitamo, on je mangup, muškarac pravi, idol čak! Ako opet selo pitamo, ona nije mogla bolje a i sama je izabrala. Ok, ne vidim ni ja tu problem, idemo dalje. A onaj englez i njegova filipinka? Ma neee to Tajo glupačo, loš primjer, brak iz koristi. Srkni još malo, i traži neki suprotan primjer.
Razlika u godinama gdje je ona starija. Ima li toga gdje? A da nije Demi u igri.
Ovdje se zamislim, sve s izboranim čelom i namrštenim nosom, foliram tako sekund il’ dva samu sebe. Toliko ih znam i ne smijem izustit da znam, ni naglas ni u sebi, jer sve su to anderkaver i skrivene veze! Uzorne supruge, uzorne majke ili samo uzorne žene, sve uzorno osim neuzornih veza. Može sve ako nitko ne vidi. I ne čuje. I nije to njihov izbor, samo je tako jednostavnije. Jer, selu je neprihvatljivo. A selo je mjerilo.
Srknem još malo I nazovem seku, tražim odobrenje. Kaže ona, ma piši šta ‘oćeš, jes’ blesava. I još kaže, javi kad izađe da se nasmijem. Briga nju za selo, kaže, psi laju…Već šest godina je u vezi s mlađim njim. Dosta mlađim, Demi mlađim. Ne smeta njoj, ne smeta njemu, selu je smetalo al’ se selo umorilo. Oni nisu.
Jel’ da idem ja na to otvorenje kvragu?!