Kad smo već kod toga što me ljuti, a o čemu bih drugo danas jugo me puca a kiša pere i to sve s negativnim predznakom, a ni to što mi je šećer pao nije mala stavka. Osmijeh mi se nekako skiselio a i autosugestija tipa sretnih misli Petra Pana ne pomaže. Sjetim se dviju riječi koje kod mene izazivaju napadaje slične epileptičnim. Poslije i sutra. Dvije, toliko male, beznačajne, i toliko jasno nedefinirane riječi.
-Čuj, jel’ može to i to, znaš već, govorili smo o tome?!
-Čuj, ne znam sad, javim ti poslije.
I sad, ti se misli poslije čega. Poslije ručka, poslijepodne, poslije godišnjeg, poslije Uskrsa il’ Božića, poslije trećeg svjetskog rata il’ poslije atomskog holokausta?! Uvijek ima poslije. I, tehnički, javio ti se taj netko i onda kada te više uopće ne zanima što ti ima za reći, ali se javio na vrijeme, jer se javio poslije nečega! Odavno završiš neku priču i zatvoriš knjigu, poslije odnekud izgmiže i ugrize te za guzu kada se više ni ne sjećaš koliko prije je izgovoreno to poslije. E sad, da tražim lovu, unaprijeđenje il’ ljetovanje na Bahamima j0š bih i shvatila to poslije. Ovako, ne ide mi ta riječ. Ne duperam je.
Ništa manje iza poslije ne zaostaje ni sutra. Bogomdane riječi za izbjegavanje svega i svačega. Izgovorene, a neuhvatljive. Bez okusa i mirisa, bez boje i tona. Netransparentne i bljutave. Nešto kao podgrijani ćevap.
-Razmislit ću malo pa ću ti reći sutra…
Ma da. Nisam pitala kako nahraniti sva gladna usta u svijetu, niti globalno zatopljenje, američki deficit ni pad dolara. Sutra nikada neće nestati, svaki novi dan je samo sutra od jučer, a poslijeljudi i sutraljudi mi samo otimaju vrijeme koje nemam. Ili koje imam i ne dam im. Ne cijene ni svoje vrijeme zašto bi moje. I, idući put kad na konkretno pitanje dobijem poslije ili sutra…ta priča će završiti sa mojim malo sutra!