Neke tuge nikad se ne prebole…
Možda u tome i jeste problem, možda sam se trebala zaljubiti, ludo, nepovratno, ishitreno, bezuvjetno, nerazumno, neopravdano, histerično…Možda bih tako živjela neki sasvim drugi život. Možda me ne bi doticale stvari iz stvarnog sveokružujećeg nam, ružnog, netolerantnog, greškamatražećisklonog, surovog svijeta…Možda bi tad moja osobna tuga nadjačala svu tugu oko mene. Možda ne bih primjetila.
Svejedno, uljuljkana u svom utopijskom snu i dalje ću sanjati o idealnom svijetu. Idealnim ljudima. Idealnoj zajednici. I moliti se za neki napad vanzemaljaca i forti džulaj u kojem će neki Will Smith zajedno sa Jeffom naravno, ujediniti ovu šačicu homo sapiensa koji se nazivaju ljudima. Koji bi tad Morseovim kodom shvatili koliko su upućeni jedni na druge, koliko zavise jedni o drugima. Koji bi tad bili ravnopravni i ponosni žitelji ovog prekrasnog plavog planeta. Koji bi izbrisali sve granice na papiru i u glavama, koje su ionako imaginarne, u doba Adama i Eve granica nije bilo. Ni vjera. Ni politike. Ni Izabranog naroda. Zar nitko ne shvata koliko smo umorni od sopstvene savršenosti?!
Utopija. Moja. Imam pravo na nju.