Uhvatila se za ove riječi k’o za Sveto pismo. Misli, ovako nešto dubokoumno mogao je izreći samo veliki autoritet, netko tko po deafaultu zna što govori. Netko kome se može vjerovati. Primila se za njih kao za armiranobetonski temelj sve istine ikad izgovorene. A prijatelj je samo htio pomoći. U najboljoj namjeri.
-Ej, kako stoje stvari kod vas dvoje? – pita prijatelj.
-Nikako, – mrmlja ona – jasno nam je da ne možemo ni preskočiti ni zaobići sve prepreke.
-Al’ jasno vam je da se volite?! – uporan je prijatelj, optimista, što po rođenju što po uvjerenju.
-Aha…- kaže ona ravnim glasom i unese ledeni dah u prijateljski razgovor.
I tu ide rečenica iz naslova, prijatelj ju je izgovorio na engleskom, ona je automatski prihvatila na maternjem. Um stvara ponor, srce ga prelazi. Najrađe bi ga zagrlila do gušenja, od radosti, konačno par riječi koje imaju smisla. Koje pružaju nadu. I misli…
Ok, srce ima, dapače, imaju dva. Nova, neistrošena, puna. Puna ljubavi. I misli, koliko i kakvih srca je potrebno da se preskoči jarak? Ponor je ipak samo malo veći jarak, ništa više. Sve što je potrebno je zalet.
Srce joj poskakuje, pumpa sto na sat i sprema se na skok.
-Ej ljube, sorry, neću moći ovaj tjedan. – šapuće u slušalicu, da ga ne čuju.
Ona lovi srce objema rukama, vraća ga na mjesto. Skok odgođen do daljnjeg.