Crno vino uz motajuće travskosvježepokošenecigarete baš i nije najbolje vrijeme za apdejtanje skorozaboravljenog bloga, ali sila Boga ne moli. Jubito me opskrbio glazbom moje mladosti, što u prijevodu znači da sam privremeno onesposobljena, upravljanjem vozilom reČimo, ili teškim strojevima. Ne znam da li u “teške strojeve” računaju blender, ali meni je sad do margarita. Jako. A kad mi je do nečega baš JAKO stalo, tendencija je da to nešto i dobijem, svim sredstvima osim bojnih otrova. I bojevih glava, to se valjda podrazumijeva. U ratu i u ljubavi sve je dozvoljeno.
Ne pitajte me sad odakle mi to, kao da bih se i mogla sjetiti u ovom stanju. Jedino što se, osim Josipe Lisac iz slušalica, probija do mog obamrlog mozga je osjećaj da mi je lijepo. Baš onako…lijepo…
Lijepo kao da ne postoji sutra. Što je sasvim dovoljno za danas.