Mogu ja to

Ni sama ne znam kada su ove tri riječi iz ohrabrujuće mantre prerasle u aksiom i osnovnu potku tkanja mog života. Nešto samo po sebi razumljivo i očekivano. Ponekad patetično, ali postojano. Nikad upitno. Svi važni trenutci i životne prekretnice imaju tendenciju da prođu neopaženo, ispod radara. Makar kod mene. Moguće i zato što dolaze u formi sitnica, koje vremenom mutiraju iz nikad utvrđenih razloga, ili samo nekontroliranih uvjeta van mog utjecaja. Važnost takvog nasumičnog događanja obično spoznam u  trenutku između sna i jave, u trenutku kad me Hipnos Sanvalom pozvan i dobrodošao odnosi u svoje carstvo. Trenutak u kojem nemam volje da se branim, i polusvjesna s poluosmijehom u maniru Scarlett O’Hara odreagiram sa…mislit ću sutra o tome.

I onda, odgovor na pitanje koje izbjegavam da si postavim već neko vrijeme, pitanje koje čini razliku između življenja i preživljavanja, dolazi u vidu poruke u 4 ujutro. Bez riječi i neizrecivo rječito. Bez riječi i prepuno značenja. Dovoljno kao zagrljaj. Toplo kao prvi poljubac.

I mada mi se, u osnovi, ne sviđa koncept u kojem svoju sudbinu ne krojim sama, ima nešto umirujuće u spoznaji da se život stara. Da održi ravnotežu. Da širom otvori prozor kraj netom zatvorenih vrata. Da vrati osmijeh na lice,  sjaj u oko i vjeru u ljude.

Da, mogu ja to.