Razumna do bola, logika mi u svakoj kapljici krvi, razmišljam o dealu koji sklopih nedavno i pitam se koliko mogu vjerovati samoj sebi?! Mislim, ruku na srce, nitko nije nepogriješiv a nepromišljenost je u ljudskoj prirodi. Koliko puta vam se desilo da ste se kleli u sve i sva kako to i to više nikad napraviti nećete makar vam derali kožu, pekli na tihoj vatri i nabijali na kolac?! I nakon dva Jacka i tri kave zaboravili i slovo od svega rečenog??
Kako onda znati kad si u pravu? I što uopće znači biti u pravu…zadovoljiti razum, ili srce? U slučaju kad je nemoguće oboje.
Naravno, ne govorim o izboru perilice, boji zidova ili tipu automobila. Ovakve dileme izazivaju samo odnosi s drugima, dragima, ili manje dragima. Nedragi rijetko kad dođu na našu naslovnu stranu a i tad samo da bi odmahnuli rukom na kraju 10-minutnog monologa o tome koliko nam nisu dragi.
Dakle, gdje su nam granice tolerancije, kada dosta znači zbilja dosta, i je li moguće sastaviti polomljeno? Skršite li vazu iz dinastije Ming, može li se polijepiti da bude lijepa i vrijedna kao i prije? Da vam pogled na nju zagrije srce…
Nemam odgovor na ova pitanja, pretpostavljam ipak da je prirodno da slijedimo instinkt. Makar nas i prevario poneki put. Planovi se izjalove, obećanja se ne održe ni pokraj najbolje volje, pažnja popusti i razumijevanje zataji. Nije sve samo crno i bijelo, sivo je češće nego mislimo, Nije samo moje, i tvoje, ima i našeg. Nije baš uvijek kriv samo onaj drugi. Griješimo svi, ipak smo samo ljudi. Ovdje smo gdje jesmo svojom voljom, samo je do nas da stignemo tamo gdje želimo.