Razumna do bola, logika mi u svakoj kapljici krvi, razmišljam o dealu koji sklopih nedavno, i pitam se koliko mogu vjerovati samoj sebi. Mislim, ruku na srce, nitko nije nepogriješiv, a nepromišljenost je u ljudskoj prirodi. Koliko puta vam se desilo da ste se kleli u sve i svja kako to i to nikad više napraviti nećete, makar vam derali kožu, pekli vas na tihoj vatri i nabijali na kolac?! I nakon tri Jacka i dvije kave zaboravili sve i slovo od rečenog? Kako onda znati kad si u pravu? I šta uopće znači biti u pravu?? Zadovoljiti razum ili srce, u slučaju kad je nemoguće oboje?
Naravno, ne govorim o izboru teveja, boji zidova ili marki auta. Ovakve dileme izazivaju samo odnosi s drugima, dragima ili manje dragima. Nedragi rijetko kada dođu na našu naslovnu stranu, a i tad samo da bi na kraju desetominutnog monologa o tome koliko nam nisu dragi sammo odmahnuli rukom.
Dakle, gdje su nam granice tolerancije? Kada dosta znači zbilja dosta? Je li moguće sastaviti polomljeno? Skršite li vazu dinastije Ming, može li se pokrpati da bude lijepa i vrijedna kao prije?! Da vam pogled na nju zagrije srce…
Nemam odgovor na ova pitanja. Pretpostavljam ipak da je prirodno da slijedimo instinkt. Makar nas i prevario koji put. Planovi se izjalove, obećanja se ne održe ni pored najbolje volje, pažnja popusti i razumijevanje zataji. Nije sve samo crno i bijelo. Sivo je češće nego mislimo. Nije samo moje i tvoje, ima i našeg. Nije baš uvijek kriv samo onaj drugi. Griješimo svi, ipak smo samo ljudi.
Ovdje smo gdje jesmo samo svojom voljom. Samo je do nas da stignemo tamo gdje želimo.