…zahvalila svim muškarcima u svom životu.
Što dva mjeseca nisu inzistirali na prvom poljupcu. Čekali me s čokoladom ispred muzičke škole, smrzavali se na Jahorini u snijegu dok sam ja bila u Mapetu s društvom, slali mi svakodnevno pisma s faksa iz drugog grada, davali mi bez riječi svoje auto i nisu pitali gdje sam cijeli vikend, redovno tolerirali moja kašnjenja na sastanke i moje NE nikad nisu zamijenili sa DA. Držali me u naručju dok me tresla groznica, imali jutarnje mučnine zajedno sa mnom, tražili jagode po gradu u tri ujutro, nosili lubenice od dvadeset kila, darovali mi dva najljepša djeteta na svijetu. Nikad nisu sumnjali u moje odluke, čak ni kad bi sve govorilo da su krive, moju jutarnju grintavost držali simpatičnom. Nikad nisu podigli glas na mene, kamoli nešto gore, podržavali me u svemu bezrezervno, ostavljali me na miru u mojim sivim danima, šuteći me grlili u vremenima tuge. Slali mi sms-ove -samo reci-, gledali me kao da sam jedina žena na planeti, pomirili se s tim da rijetko kažem “volim te”, nikad nisu izvrtali moje riječi tražeći opravdanje, živjeli me…i voljeli upravo ovakvu kakva jesam.